Foto: cema.rs/ Luka K.

Porodičnu toplinu i svakodnevnu roditeljsku pažnju Suzana Lazić je, u izvesnom smislu, izgubila već u sedmoj godini života. Tada je, da bi mogla da započne školovanje kao i druga deca, otišla u zemunsku Osnovnu školu ‘’Veljko Ramadanović’’ koja je specijalizovana za školovanje slepih i slabovidih osoba. Tu je završila i srednju školu i dobila zvanje telefonistkinje.

- Moje detinjstvo je proteklo u internatu, ali sam tamo naučila mnoge stvari, ne samo iz školskog programa, već i o životu i mnogim drugim stvarima. Ali, ako ću da budem iskrena, ta odvojenost od porodice i roditelja ostavila je dosta traga u mom životu. Ljubav i pažnja koju su nam pružali vaspitači nije mogla da mi zameni ono što sam dobijala u svom domu, priseća se Suzana i poručuje roditeljima koji imaju slabovodu decu da ih ''ako postoji mogućnost, ne odvajaju od sebe''.

Posle završene srednje škole Suzana se zapošljava u čačanski ''Tehnos'' na radno mesto telefonistkinje za šta se i školovala. Kolege su je prihvatile, kako kaže ''drugarski i prijateljski'' i nikada nije osetila da je drugačija od njih. Nakon što je našla izabranika svog života odlazi u Prištinu gde zajedno otpočinju novi život. Ali, posle samo tri godine boravka na Kosovu, bombardovanje ih prisiljava da se vrate u Čačak. S obzirom da je i Suzanin suprug slabovida osoba, odlučili su da se vrate u grad koji dobro poznaju, tamo gde su im rođaci i prijatelji.

- Nažalost, kada je počelo bombardovanje prestala je i potreba za mojim radnim mestom i ja sam bila prinuđena da odem u invalidsku penziju. Generalno, za mojim pozivom više nema potrebe i mislim da se sada i školovanje novih generacija, koje su oštećenog vida, prilagođava sadašnjim potrebama na tržištu rada.

Međutim, odlazak u penziju nije ''uspavao'' Suzaninu energiju. Naprotiv, svoj vedar duh i aktivizam usmerila je ka jačanju Međuopštinske organizacije slepih i slabovidih u Čačku. Stekla je zvanje edukatorke i aktivno učestvuje u radionicama koje se održavaju za njihove članove.

-Te radionice, a pre svega, druženja nama puno znače. Razgovaramo o različitim temama, nešto naučimo, razmenimo iskustva... Ponekad izrađujemo razne predmete a potom ih izlažemo i veoma smo ponosni na svoj rad. Nažalost, pandemija korona virusa nas je sada sprečila u ovim aktivnostima, ali mi se svi nadamo da će uskoro proći i da ćemo se vratiti našem svakodnevnom životu, kaže Suzana Lazić.

 

Prema rečima naše sagovornice, u gradu Čačku postoji još mnogo toga što bi trebalo učiniti kako bi se olakšao život slepih i slabovidih osoba. Na primer, to su zvučni semafori, staze za slepe i slabovode, kao i osnivanje odeljenja u Gradskoj bibliotici koje bi obezbeđivalo knjige za ove osobe. Jer, ukoliko žele da čitaju, a žele kao i svi ostali, moraju da kontaktiraju biblioteku u Beogradu koja je specijalizovana za osobe oštećenog vida.

 

U toku našeg razgovora, Suzana je želela posebno da istakne težak položaj slepih i slobovidih, kao i svih osoba sa invaliditetom, koji žive u ruralnim sredinama:

- Pre korone, mi smo krenuli u obilazak naših članova u celom moravičkom okrugu. Ima ih koji su jako udaljeni od grada pa nam je potrebno vreme da ih pronađemo, da vidimo u kakvim uslovima žive, da li im je potrebna pomoć. Mnogi od njih zbog velike udaljenosti u kojoj žive nisu u mogućnosti da dođu do grada, da se druže, učestvuju u našim aktivnostima, pa im je samoća najveći neprijatelj. Zato pokušavamo da bar malo unesemo svetlosti u njihove živote.

Suzana ističe da je podrška medija dragocena da se njihov glas čuje i veruje da se zajedničkim snagama već sutra može učiniti mnogo više nego što je danas.

 

 

 

Podkast u kome je gost Suzana Lazić možete pogledati OVDE.

 

Izvor: Cemaforum.rs